Tema ovog tjedna je bila krivnja.
Može biti neki nedavni događaj koji se dogodio, ili davnijih dana, nešto što si napravio ili nisi napravila, što si rekla ili nisi rekao… Uglavnom trebalo se odlučiti za jedan događaj, sjećanje, koje ti i dalje pobuđuje osjećaj krivnje.
Mene se na prvu pojavila golema nakupina krivnje, i to ni manje ni više nego od prije cca 150 godina.
Ne želim ulaziti u temu prošlih života, jer to je nevažno. Ono važno je otpustiti zaglavljene emocije. Klijent,
u ovom slučaju ja, je uvijek u pravu, pa ako kažem da je krivnja stara 150 godina onda je tome tako.
Prionuo sam uz tapkanje. Tu starudiju zaglavljenih emocija krivnje, malo po malo sam topio, otpuštao, dok na kraju, uz puuuuuuno tapkanja, nisam otpustio i zadnji komadić.
Zatim sam osjetio krivnju vezanu za događaje unutar zadnjih 20-ak godina, kada nisam rekao NE, kada me bilo strah biti svoj i izraziti jasno svoj stav.
Svaki dan sam započinjao tapkanjem uz Carol, a onda nastavljao u svojoj režiji.
Sada, kada potražim osjećaje krivnje u sebi, ne mogu ga pronaći. To ne znači da sam sve otpustio ali onih
velikih nakupina sam se barem uspješno riješio.
Nije sada uopće važno hoće li mi se vid poboljšati, već osjećam zahvalnost što radim svakodnevno ove vježbe i otpuštam stari nagomilani teret.